Celjska
Naš hotel je smješten pored malog skijališta. Ne vjerujem da puno gostiju dolazi u toplice zbog smučanja, a ako ima takvih, nisu se baš usrećili zadnjih godina. U nedjeljno jutro sunce polako tjera maglu iznad davno okopnjelog skijališta dok Njasa i ja obavljamo zadnje hotelske rituale.
Kupanje u bazenu, aromatiziranje u parnoj kupelji, doručak, pakiranje i na kraju check-out u 11 sati, taman na vrijeme. Sunčece je lijepo sijalo kad smo izašli iz garaže i kruzali bez nekog određenog cilja. Po ovako lijepom danu nije nam se išlo natrag u Zagreb, naš Clio je na nekom kružnom toku sam od sebe skrenuo prema Celju.
Nikad nismo bili tamo pa ‘ajd da vidimo gdje su ta Zlatarna i Cinkarna. Slušali smo Radio Roglu i zbog radova na cesti sporo vozili kroz sela, tako da smo imali dovoljno vremena za izabrati prvi cilj — Stari grad Celje.
Nakon pola sata vožnje parkirali smo se u podnožju dvorca i krenuli u obilazak. Nije bilo gužve pa smo fino popričali sa zaposlenikom dvorjaninom na ulazu. Razmijenili smo novice iz Zagreba, Rogaške i Celja.
Ukratko: u Zagrebu je burno pred izbore, u Rogaškoj mirno, a u Celju vlada nogometna euforija jer su prvi na tablici sa devet bodova prednosti ispred Olimpije. Danas u 15 sati igraju doma protiv zadnjeg pa bi se razlika mogla podebljati.
Znao sam da je Celje poznato po rukometu i hokeju, ali za nogomet nisam imao pojma. Potom nam je naš ljubazni domaćin ispričao nešto o curama Barbari i Veroniki, koje su nekad obitavale u dvorcu i izigravale grofice, par povijesnih priča, recentnom postavu muzeja sa spravama za mučenje i na kraju nas vratio u sadašnjost uputivši nas gdje se možemo parkirati i što obići u novom gradu Celju.
Za obići dvorac trebalo nam je oko sat vremena hodanja, većinom pentranja po stepenicama, što definitivno nije prijalo mojem donjem desnom ekstremitetu. Zato su očima prijali lijepi panoramski pogledi sa kula na Celje i njegovu okolicu.
Najveći slovenski srednjovjekovni dvorac odiše bogatom poviješću, krije mnoge tajne, bla-truć, truć-bla… no, izuzev donekle sprava za mučenje, interijer dvorca me nije osobito impresionirao. Zato su mi vidici sa njegovih kula ublažavali nostalgiju za planinama i visinama.
Svidjelo mi se Celje — njegove dvije riječice, industrijski dimnjaci, tvornice… građevine su iz daljine djelovale lijepo skladno, zvale su da ih se iz blizine pogleda.
Po preporuci dvorjanina parkirao sam se kod željezničke postaje i zapjevao Lačnog Franza. Narednih sat i kusur vremena obilazili smo gradsku povijesnu jezgru i poslikali se pored većine od desetak znamenitosti: crkve, domovi, dvori, muzeji, spomenici… sve sam zaboravio kako se zove osim da se jedna ulica zvala Prešernova i da se jedna crkva zvala Sv. Daniela.
Nađe se po lijepo uređenim ulicama tragova subkulture i humora, nama se najviše svidjela Modna Muha. Nema gužve, ali malobrojni otvoreni kafići su puni. Jedva smo našli mjesto u birtiji na nekom trgu, osvježili se Laškim pivom i odmorili malo prije puta.
U Zagreb smo se vratili okolo, autoputom preko Maribora i Ptuja da iskoristimo vikend vinjetu online kupljenu. Navečer nazovem majku Mariju i pričam joj kako smo nenadano završili u Celju.
Ha, veli majka, pa Franjo i ja smo isto bili u Celju, onomad prije tvog rođenja. “Pobjegli smo iz Bosne od velikih vrućina, u Rogaškoj je ispočetka bilo ugodno, ali je onda naglo zahladilo i kako nisam ponijela ništa toplo za obući, a u Rogaškoj nije bilo dućana sa odjećom, otišli smo u Celje i tamo kupili baloner da se ne smrznemo nas dvoje.”
Prije spavanja sam pogledao nogometne rezultate. Prvo Celje pobijedilo je zadnje Radomlje 2:1, autogolom u devedeset i drugoj minuti.