Minkenska
Od Zagreba do Münchena vozili smo se šest i pol sati. Krenuli smo u pola osam ujutro, a ispred našeg stana u Thalkirchnerstrasse parkirali smo se u 14 sati. U povratku je bilo gotovo identično — krenuli smo sa parkinga na rubu Englischer Gartena oko 14 sati i dovezli se ispred Zokijeve kuće nešto prije 20.
U obje vožnje pravili smo po dvije pauze, po jednu u Sloveniji i Austriji, da protegnemo noge na čvrstom tlu i napojimo sebe i Clia. Proveli smo, dakle, u glavnom gradu Bavarske 48 sati, i sve se tu nekako lijepo posložilo i zaokružilo — nešto našom zaslugom, ali puno su doprinijeli naši domaćini i draga majčica priroda.
Ima jedna njemačka poslovica, meni najdraža, koja veli: Und die blinde Henne findet auch das Korn. Štobinašnarodreko: “I ćorava kokoš nađe zrno.” Uboli smo mi to zrno majstorski, jer evo gledam danas bavarsku vremensku prognozu — kiša i skoro 15 stupnjeva manje nego jučer.
U tri prekrasna sunčana aprilska dana uživali smo šetajući ulicama Münchena, vozeći se gradskim prijevozom, razgledavajući povijesne građevine, muzeje, spomenike, parkove, zabavljajući se na koncertima u klubovima, krijepeći se hranom i pivom u odličnim restoranima i pivnicama koje su nam preporučili naši dragi domaćini.
Slobodno i opušteno osjećao sam se u Münchenu zbog vremena, ljudi, običaja, rijeke, parkova, muzike i piva. Vrijeme sam spomenuo, svemu ostalom pomalo.
Rijeka Isar je pravo otkriće. Deset minuta lagane šetnje od našeg stana i nailazimo na neočekivan prizor: bistra rijeka teče između sprudova na kojima se sunčaju nudisti, po okolnim šetnicama sve vrvi od trkača i biciklista. U blizini centra grada, u Engleskom parku, svoje vještine na brzacima rijeke demonstriraju surferi, vojnički postrojeni i disciplinirani dok čekaju svoj red.
Pivo se pije na svim mogućim mjestima: u parkovima, pivnicama, javnom prijevozu, u hodu… jedino mislim da u muzeju nisam vidio nikoga s bocom ili kriglom u ruci.
Kad smo došli u naš stan i otvorili frižider, zatekao nas je prekrasan prizor: dvadesetak ohlađenih boca piva raspoređenih po policama, u hodniku naslagane tri–četiri pune gajbe. Gazdu Ralfa nismo osobno upoznali, ali smo se toliko dobro osjećali u njegovom stanu, u kojem akvarij mijenja televizor, da mu je brat Zoki posvetio lijepu recenziju.
Njasa je došla na svoje tijekom subotnje posjete Pinakothek muzeju. Pogledati na jednom mjestu stotine djela slavnih slikara bilo je zanimljivo iskustvo — opijeni umjetnošću polijegali smo na travnjak ispred muzeja i pijuckali pivo.
Odluku o putu u München na koncert The Warning, našeg omiljenog banda, Dario i ja donijeli smo još prošle godine. Karte za koncert stigle su nam poštom dan prije nego što sam slomio nogu. Četiri mjeseca kasnije vukao sam bolesnu nogu po ulicama Münchena, nažalost bez Darija koji je Meksikanke odgledao dva dana ranije u Milanu jer su mu u subotu uletjele neodgodive obaveze.
Darijevu i Tanjinu kartu dobili su Osman, moj gimnazijski kolega koji zadnje tri godine živi i radi ovdje, i Dafo, Zokijev frend s posla i basista iz Križa Crvenih Fuxi, banda u kojem je Zoki svirao bubnjeve, a Dario pjevao.
Rasprodani koncert u Backstage klubu bio je vrhunac našeg posjeta Münchenu. Kad sam ušao u klub, sjetio sam se još jedne njemačke poslovice koju nas je naučila naša draga profesorica Ljiljana Nikolić–Lula: Doppelt gibt, wer erste gibt. Štobinašnarodreko: “Koprvi djevojci, djevojka njegova.”
Mi baš nismo poranili na koncert, a Švabo kad zauzme na koncertu svoju busiju ne miče se dok koncert ne završi. Fluktuacije nema. Ipak, nekako sam se probio do zlatne sredine i stisnuo se uz veselo društvo iz Španjolske.
Dani, Pau i Ale su izašle na pozornicu, a ja danas neću više ništa napisati da ne zaglibim u patetiku.