Rambo iz kanjona Mrtvice
Let je bio za pet. Sjedio sam do prozora i uživao u pogledu na planine okupane jutarnjim suncem. Nakon izlaska iz aviona, na podgoričkom aerodromu, dokumente mi je provjerio policajac Darko Šćepanović. Moj gimnazijski profesor Aleksa isto se prezivao, imao je crnogorski naglasak i tražio vojničku disciplinu u razredu.
Naša peteročlana ekspedicija nazvala se Beščapni. Sjutra se penjemo na najviši vrh Durmitora, na preko 2500 metara, a nitko od nas nema planinarske štapove.
Preuzeli smo plavu Škodu sa budvanskom registracijom i krenuli prema Kolašinu starom cestom koja vodi uz kanjon rijeke Morače, nepopularno nazvanom Cesta smrti. Oštri zavoji, brojni tuneli i spektakularni pogledi na litice toliko okomite da bi mogli proći pod irske klifove.
Stali smo na okrijepu kod male konobe u mjestu Međuriječje, odmah iza kanjona rijeke Mrtvice. Nažalost, nismo imali vremena obilaziti kanjon, ali gazda konobe nam je s puno ljubavi opisao mjesto u kojem se isprepliću četiri rijeke.
Na stolu su se stvorile dvije boce domaće rakije: loza i šljiva, a onda su pristizali lisnati sir, domaća kobasica i na kraju pečene pastrve koje je jutros upecao naš gazda — skromni i duhovni čovjek prilično neduhovnog nadimka Rambo.
Dario je mene predstavio kao Poglavicu. Složili su se Rambo i Poglavica da život pored vode donosi sreću i zdravlje.
Pojavio se gladni bajker Holandez kojeg je trebalo podvoriti, srdačno smo se oprostili s Rambom i krenuli dalje. Do našeg konaka u Žabljaku imali smo još tri zaustavljanja — dva spontana i jedno planirano.
Prvo smo stali na vidikovcu, u restoranu na najvišoj točki Ceste smrti popili smo kavu uz hitove narodne muzike. Rijeku Moraču zamijenila je druga ljepotica — Tara. Nijesmo odoljeli njenom zovu pa smo kod sljedećeg zaustavljanja sišli do lijepog drvenog mostića i prošetali uz riječno korito.
Tara je bila toliko lijepa, bistra i prekrasne zelene boje da sam se jedva suzdržao da se bacim u nju.
Zadnje zaustavljanje bilo je na jednoj od najvećih crnogorskih turističkih atrakcija — Mostu na Đurđevića Tari. Proletjelo je na ovom mjestu sat vremena. Most je lijep kad se gleda izdaleka, a još je ljepši osjećaj hodati po njemu i gledati sa njega vijugavu zelenu Taru.
Puno je povijesnih priča vezanih za njega, ali ja imam jednu malu osobnu. Na ovom mjestu je snimljen film Most režisera Hajrudina Krvavca u kojem sam kao osmogodišnji dječak prvi put čuo pjesmu Bella Ciao i ostao fasciniran. Legendarni glumac Boris Dvornik sigurno je doprinio tome.
Napuštamo Taru i penjemo se do Žabljaka. Još jedan povratak u djetinjstvo. U udžbeniku iz geografije za peti razred pisalo je da je Žabljak grad koji se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini u Jugoslaviji.
Na 1500 metara iznad mora ugodno je bilo šetati Žabljakom u svježe ranojesenje predvečerje i gledati vrhove Durmitora koji ga okružuju sa svih strana.
Sjutra idemo gore u visine — prvi put ću se popeti na planinski vrh visok preko 2500 metara i baš se radujem tom izazovu.