Rogaška
Sredinom ljeta godine hiljadu devetsto šezdeset i osme vladale su velike vrućine. Dvadeset i sedmogodišnja Marija je, radeći svoj posao računovođe u SIZ-u, napravila obračun radničkih plaća za juli mjesec i onda se početkom augusta sa svojim mužem Franjom zaputila na odmor u hladnije krajeve.
Franjo je kao zaposlenik RŽR Ljubija iskoristio privilegiju mogućnosti izbora i zapikirao najsjevernije rudničko odmaralište u Rogaškoj Slatini, s nadom da će svojoj ženici olakšati stadij kasne trudnoće jer se njihovo prvo dijete trebalo roditi s početkom jeseni.
Tada bezimena beba nenadano se rodila nepuna četiri tjedna poslije, u bolnici u Sisku, i nazvana je mojim imenom. Dakle, malo sam zakomplicirao, ali shvatili ste da sam ta beba ja — Nenad, a Marija i Franjo su moji roditelji.
U Rogaškoj su nastale dvije obiteljske uspomene. Prva je kristalni suvenir, a drugi je crno-bijela fotografija na kojoj moji roditelji, sa čašama u ruci, poziraju ispred izvora mineralne vode u društvu nepoznatog para. Svi djeluju ozbiljno i svečano — otac u sindikalnom odijelu, a majka u bijeloj trudničkoj haljini sa frizurom princa Valianta.
Pedeset i pet godina kasnije, krajem zime godine dvije hiljade dvadeset i četvrte, nastavila se tendencija sve ranijeg dolaska toplijeg vremena. Priroda se iz zimskog sna opet naglo probudila i krenula na posao ne popivši jutarnju kavu.
Stiže proljeće, a ja venem. Ajd’, nije baš da venem, ali prošlo je tri mjeseca od kada su mi zakrpali slomljenu nogu, a još uvijek ne hodam normalno, a kamoli da se mogu posvetiti mojim omiljenim aktivnostima: bicikliranju, planinarenju, trčanju…
Terapija je slabo pomogla, hitno mi treba voda za plivanje i vježbanje. More je zeru prehladno, na gradskim bazenima je gužva. Nije da ih baš volim, no toplice su jedina opcija. Izabrao sam Rogašku jer sam tamo bio samo u majčinom trbuhu, objasnih kako i zašto na početku crtice.
Ima i dva dodatna razloga. Prvi je što u zadnje vrijeme mojem organizmu prija mineralna voda koja se proizvodi u Rogaškoj, a drugi je što nogometni klub iz tog malog mjesta trenutno briljira u prvoj slovenskoj ligi.
Naravski da sam poveo i svoju Njasu da se malo relaksira nakon odrađenih teških bazičnih priprema za skorašnji polumaraton. I tako smo nas dvoje proveli tri dana u hotelu s pet zvjezdica, ovaj put koristeći sve blagodati istog.
Na većini naših putovanja hotele smo koristili samo za spavanje i eventualno za klopu, no ovaj put je bilo drugačije. U garaži smo parkirali auto, na balkonu pili pivo, vino i Donat, na bazenu plivali i vježbali, u jakuziju ćakulali s Opatijkom, u parnoj kupelji se parili, u sauni kuhali, u wellness centru pili detox čajeve, na ležaljkama ležali, kod maserke Vesne se masirali, u restoranu se prežderavali, u baru slušali svirku uživo…
Uglavnom, jedva da smo na sat–dva izašli iz hotela i prošetali po pustoj Rogaškoj, između hotela i spomenika.
U termalnom bazenu dubokom 135 centimetara proveo sam valjda deset sati radeći sve moguće vježbe za koje mi je palo na pamet da bi mogle pomoći oporavku bolnog koljena. U vodi sam najzad normalno hodao, trčao i skakao, izvodio pokrete kojih sam bio lišen zadnja tri mjeseca.
Toliko sam uživao u tom osjećaju da sam isforsirao nogu — na kraju dana bih se nakon čaše Donata jedva dovukao do udobnog kreveta u kojem sam se osjećao spokojno, ušuškan kao nekad u majčinom trbuhu, ovdje u Rogaškoj.
Još samo da nogometaši nastave dobar niz i ne izgube sutra od Mure.