Zabranjeno jezero
(Duzlučka trilogija, 2. dio, subota, 06.08.2022)
Današnji plan je bio da auto ostane parkiran u avliji. Prijepodne lagani hike do Ružica grada i okolo, a poslijepodne čilanje uz roštilj.
Nismo imali zadanu rutu, ali cilj je bio pronaći skriveno jezero za čije smo postojanje sasvim slučajno doznali. Gazda Zdenko nam je potvrdio da jezero postoji, ali nije bio siguran kakav je pristup do njega, je li zaraslo u korov i može li se u njemu kupati.
Prvo smo se spustili do Orahovačkog jezera da provjerimo kako teku radovi zbog kojih je otkazan Ferragosto. Neradni je dan pa nije bilo radnika. Znali smo da je jezero isušeno zbog radova, ali ipak nas je zatekao tužni prizor.
Na prostoru koji je zadnjih godina u doba Ferragosta vrvio od života — jezero prepuno kupača, svud okolo veseli mladi ljudi, pjesma, miris roštilja, legendarna jeka — sada je vladala potpuna pustoš. Velika crna rupa okružena logistikom bauštele.
Zaobišli smo rupu, krenuli uzbrdo prema šumi i nakon kratkog vremena na širokom makadamskom putu nabasali na tablu sa svim mogućim zabranama. Zabranjen promet za sva vozila, zabranjen prolazak za pješake, zabranjeno fotografiranje…
Hm, kako možeš fotografirati ako ne smiješ proći? Ignorirali smo ovu nebulozu, nastavili makadamom oštro uzbrdo i nakon petnaestak minuta došli do prijevoja iza kojeg se na desnoj strani ukazalo prekrasno jezero.
Zatekao nas je prizor. Očekivali smo mutnu vodu okruženu raslinjem, a dobili smo biser prekrasnih boja koji se isticao okružen golim kamenom.
Kratko smo pozirali na vidikovcima iznad jezera i onda se spustili dolje, gdje su nas opet dočekale table sa zabranama i dodatno upozorenje da je prostor pod video nadzorom.
Sami smo na jezeru, jedino društvo nam prave ribe koje se naziru u plavetnilu. Zbijamo šale sa jednim monstrumom koji lagano pluta na površini blizu obale. Ne izazivamo vraga pa preskačemo kupanje i napuštamo jezero.
Uspio sam nagovoriti ekipu da krenemo dalje šumskim putem kojeg orijentacijske aplikacije nisu uspjele prepoznati. Lijepa je šuma slavonska usred ljeta, ugodna svježina vlada u njoj.
Povremeno izlazimo na zarasle livade na kojima glumimo travare. Onda se penjemo uskim mountain‑bike stazama, šuma se razrjeđuje i nudi nam pogled na zidine Ružica grada.
Prilazimo Ružičinoj divljoj strani uskim putem i sljedećih pola sata obilazimo ostatke drevnih zidina uživajući u pogledu na Orahovicu. Na povratku srećemo ekipu koja se spustila sa Krndije pa razmjenjujemo planinarska iskustva i dojmove.
Malo smo vrludali po šumi sve dok nam gorski potočić nije pokazao put do Duzluka.
Okrijepili smo se pivom iz frižidera i napravili roštiljski raspored. Zoki je kao glavni grill majstor zadužen za vatru, Isak se prihvatio sjekire i cijepanja drva, a Darac i ja smo otišli do kuhinje pripremiti salatu i nabosti meso na štapiće, pridružujući mu paprike u bojama tako da tvore semafor‑ražnjiće.
Počeli smo s dernekom negdje oko tri poslijepodne i odradili kompletnu osmosatnu radnu smjenu duzlučenja bez odmora. Jelo se, pilo se, sviralo, pjevalo, dimilo, pričalo, smijalo… i tako u krug.
Rijetka je ovo prilika kad se možemo ovako opušteno napiti i proveseliti bez kočnica koje čine savjesti trube i dosadne brige oko pospremanja, spavanja, odbora za doček i sutrašnjih obaveza.
Indijac, naš prvi komšija, lani je ovdje kupio kuću jer se nigdje na svijetu nije naspavao tako dobro kao u Duzluku. Nemam pojma je li to istina — nikad nisam ovdje trijezan zaspao. San pijanca je varljiv.