Rijetko gledam TV serije. Zadnje što sam pratio, a da je trajalo duže od pet epizoda, bio je 'Život na sjeveru'. To je bilo prije skoro dvadeset godina. Danas se moje serijsko gledanje svodi na to da jednom tjedno u Katjinom društvu, obično pred njeno spavanje, pogledam neku kvazi-humorističku seriju ili me Njasa nagovori da petkom navečer skupa pogledamo mini-krimi seriju uz koju ona obično zaspi, pa joj ujutro moram ispričati sadržaj.
Dobre serije iz djetinjstva teško je zaboraviti. Prvo zato što su ih nekoć svi gledali na jednom od dva postojeća programa i poslije u nedogled prepričavali, a drugo zato što ih danas državna televizija svako malo reprizira jer ništa kvalitetnije od toga nije snimljeno u zadnjih četvrt stoljeća. Jedna od tih nazovi kultnih serija bili su Gruntovčani. Starci su to rado gledali, ponekad bih i ja pogledao koju epizodu.
Na kraju jedne epizode u kojoj stara baka, zvana Babica, koja je čvrsto nakanila umrijeti i koju su poslije čitave gungule oko oporuke i potrage nakon nestanka sa samrtne postelje, našli kako čuva kravicu koja pase na školskom igralištu, izgovara riječi: 'Je, sem se predomislila.'
Eto, u prošlu nedjelju se sjetih ove epizode jer sam doživio nešto slično i to, zanimljivo, u potpuno istom geografskom okruženju. Političko, ekonomsko i druga okruženja su se prilično promijenila, no čini mi se da to previše ne tangira lokalne žitelje.
Dakle, mjesto radnje je Podravina. Malo pitomo selo (kakva su to divlja sela?) pokraj Drave u koje smo došli nakon dvadesetak minuta vožnje autom od Varaždina prema Koprivnici. Razlog posjete je bio taj što se Njasina baka odlučila umrijeti. Do nedavno vitalna starica je u svojoj osamdeset i osmoj godini legla je u postelju bez namjere da ustane. Prestala je jesti i govoriti.
Elem, sjatila se sva rodbina da se oprosti s bakom Julijom, pa tako i njena najstarija kći - moja punica Marija(68), njena unuka - moja žena Sanja(41) i njena praunuka - moja kćer Katja(8). Četiri lijepa ženska imena koja slično završavaju. Tog vrelog ljetnog dana, u trošnoj podravskoj kućici u kojoj se miješaju mirisi sela i bolesti, pomalo se osjećam kao uljez u prisustvu četiri generacije,
Dogodilo se čudo, baka Julija se predomislila u vezi umiranja. Eto je uspravno sjedi na kauču, gricka klipić koji je moja punica spremila po njenom receptu i nebesko plavim očima sa zanimanjem promatra svoje tri genetske nasljednice i mene uljeza. Babica Julija ne može govoriti, ali vidi se da joj je drago da nas vidi.
Katja pita zašto je prabaka tužna, objašnjavam joj da djeca plaču samo kad su tužna, a odrasli ljudi nekad plaču i kad su sretni.
Družimo se poslije sa ostalom rodbinom. Pričam sa Draženom, mužem od Sanjine sestrične, krim-policajcem koji izgleda deset godina stariji od mene, iako je par godina mlađi. Nešto smo se spomenuli Pelješca i kaže on da tamo ima brata koji živi u Kuni. Obradujem se i kažem da bismo ga mogli posjetiti sljedeći mjesec kad idemo u Žuljanu.
Draženovo lice se naglo smrkne, duboko uzdahne pa mi tešku obiteljsku priču, takvu da bi mogla poslužiti kao scenarij za film, možda i seriju. Kaže Njasa, nakon što sam joj kasnije ispričao priču, da ni ona dosta od toga nije znala i da Dražen inače nikad ne priča o bratu svom jedinom. Sad je otvorio dušu čovjeku kojeg je vidio drugi put u životu.
Došlo je vrijeme za odlazak. Najduže se opraštamo sa bakom Julijom u kući u kojoj je ona provela cijeli svoj život i u kojoj je čvrsto nakanila umrijeti, s obzirom da odbija svaku pomisao na odlazak u bolnicu. Danas se predomislila, skupila je snage za oproštaj i priuštila nam kao posljednju uspomenu sliku zaustavljenu u vremenu, koja se više nikad neće ponoviti.
Na njoj su pored bake Julije njena kćer, unuka i praunuka, četiri ženske generacije stale u osam desetljeća. Punica Marija, Julijina najstarija kćerka, izgleda kao njena dvadeset godina mlađa kopija, kod Njase ta sličnost pomalo blijedi, dok kod Katje gotovo nestaje. Mea culpa.