Došao ujak iz Amerike

Između dva najveća tunela (Velika Kapela i Sveti Rok) na autocesti A1 koja vodi od Zagreba prema Splitu uhvatila me strašna želja za spavanjem. Pola pet je ujutro. Pored mene na suvozačkom sjedalu blaženo spava Njasa, na stražnjem sjedalu Katja se najzad smirila. Vozim prema moru, krenuli smo iz Zagreba u pola četiri, plan je da u Žuljanu na Pelješcu stignemo oko jedanaest.

Problem je što prije polaska na put nisam spavao niti uru vremena.

Vozim prosječnom brzinom od 130 km na sat. Zijevam šest puta u minuti, odnosno radim 360 zijevanja na sat. Što će reći — brže zijevam nego što vozim.

Kad smo prošli tunel Sveti Rok počelo se lagano razdanjivati i želja za snom smanjivala se kako je količina dnevnog svjetla rasla. Obrnuta proporcionalnost. Uf, zaglibih u matematiku.

Sunce je probudilo i moje cure i kad su one počele cvrkutati bilo je sve lakše voziti.

Dug put je još pred nama. Uzalud nagovaram Katju da nastavi spavati — krajobrazi kroz koje prolazimo previše su zanimljivi. Nešto prije Splita stajemo na odmorištu. Natočili smo pun rezervoar benzina i pojeli sendviče.

Pijem duplu kavu. Inače slabo pijem kavu. Godišnje jedva desetak šalica, obično u ovakvim situacijama kad se moram razbuditi. Nastavljamo put, nema više zijevanja i borbe s umorom.

Nakon što smo sišli s autoputa, negdje kod Ploča, desilo se ono što se i očekivalo. Katji je put postao naporan, svaki čas zapitkuje kad ćemo doći. Ne pomaže pjesma, pa pokušavamo s igrom koja se zove: Došao ujak iz Amerike.

Igra se tako da jedan od nas zamisli nešto (predmet, biljku, životinju…), a ostali sudionici pokušavaju otkriti što bi to moglo biti tako da postavljaju pitanja na koja dobivaju niječne ili potvrdne odgovore.

Ja sam prvi na potezu. Zamislio sam šišarku. Cure nisu uspjele pogoditi, predaju se i žale se da sam im dao pretešku zagonetku.

Njasa je namjenski zamislila luftmadrac, što je Katja odmah pogodila jerbo razmišlja samo o tome da isti moramo kupiti kad budemo stali u Neumu.

Katji je već dopizdila ova igra, ali Njasa i ja insistiramo da i ona nešto zamisli.

— Ajd može. Došao ujak iz Amerike i donio… — veli ona zagonetno se smješkajući.

Na sva naša pitanja dobivamo negativne odgovore. Niti je veliko, niti je malo, niti se jede, niti se pije, niti je ona to vidjela danas, niti to čemu služi…

Njasa i ja smo zbunjeni. Pokušavamo s još par visprenih pitanja i kad opet dobijemo negativne odgovore, najzad se predajemo.

— Ajde Katja, reci nam što si to zamislila. Jedva čekamo da to čujemo.

Gledam u retrovizoru kako zauzima mudru pozu. Mala dramska pauza i onda ga izvali:

— Pizdu materinu.

Od šoka sam jedva stigao zakočiti da se ne zabijem u poljski auto ispred nas.

Onda smo se Njasa i ja počeli bjesomučno smijati. Morao sam zaustaviti Clia onkraj puta. Obično se na takvim mjestima zaustavlja u nekim kriznim situacijama — zbog kvara na autu ili ako djeca trebaju povraćati. Mi smo morali stati zbog urnebesnog smijeha koji nas je obuzeo.

Krenuli smo dalje kad smo došli sebi nakon par minuta. Prošli bosansku granicu, stali u Neumu i kupili dvije šteke cigareta i luftić za Katju.