Bauljam po obližnjem DM dućanu, zastanem kod police sa psećom hranom i znalački odaberem Pedigree kolačiće u obliku kosti. Nailazi susjeda Horvat sa drugog kata.
- Susjed, nisam znala da imate psa.
- Nemamo, to mi grickamo doma, onako za marendu.
- !?
- Šalim se. To je za Lolu, psa koji živi pored Katjinog vrtića.
Kad Katju vodim u vrtić, a to je svaki drugi radni dan, nikako da dođem na posao prije devet. Od kako smo se sprijateljili sa Lolom vrijeme dolaska je pošteno zagazilo u desetu uru. Inače, nas dvoje smo prilično uigran tim lijenčina. Izležavamo se, pijemo čaj i čekamo zadnji čas za odlazak u vrtić i na posao. Onda se sjurimo niz stepenice. Katja otvara ulazna vrata dok ja odlazim u šupu po bicikl. Vozimo se 300 metara od naše zgrade do dječjeg vrtića Matije Gupca. Prvo idemo ravno našom Bazjančevom ulicom i onda nakon 200 metara skrećemo lijevo u ulicu Braće Cvijića.
Kratka je ta bratska ulica. Na jednoj strani se nalazi dugačka stambena zgrada u čijem je prizemlju smješten koloplet raznih uslužnih djelatnosti. Prvo ide kafić u kojem se okuplja knežijska mafija, slijedi čakovečka mesnica, onda je tu staklar nadimka Dugi, pa frizerski salon od tete Lidije u kojem se šišamo Katja i ja, slijedi mala postolarska radnja, kemijska čistionica, dućan ispred kojeg stoji Uberaschung (aparat u koji treba ubaciti pet kuna da bi iz njega iskočila loptica Skočica) i na kraju agencija za prodaju nekretnina.
S druge strane ulice, preko puta zgrade, nabacano je par starih kućica koje čine jednu od rijetkih prizemnih oaza na Knežiji. Njihovi vlasnici, mahom stariji ljudi, tvrdoglavo odbijaju prodati kućice i vrtove građevinskim poduzetnicima koji bi u roku od par dana moćnim strojevima srušili nastambe, poravnali zemljište i sve pripremili za gradnju temelja na kojima bi nikla još jedna moderna višekatnica u kojoj metar kvadratni košta dve hiljade eura.
Elem, u kućici koja je najbliža vrtićkom dvorištu živi Lola, čupava mješanka kojoj je teško odrediti dob. Mi se odnosimo prema njoj sa poštovanjem kao da se radi o sredovječnoj gospođi ili baki. Lola je flegmatična i plaha. Dane provodi ležeći ispred dvorišta na uzvisini iznad ceste. Rijetko se pomjera, a jos rjeđe zalaje. Osim kad mi prolazimo na biciklu. Tad se junački zaleti prema nama i gromkim lajanjem nas isprati do vrtićke ograde. Na ogradi stoji znak na kojem je nacrtan prekrižen pas, a Lola je pametna gospođa i zna da se dalje na smije.
I tako je to trajalo neko vrijeme. Meni je bilo zanimljivo, Katji baš i nije. Razlog je taj što Katja ne dijeli moju veliku ljubav prema vjernim četveronožnim ljubimcima. Točnije rečeno ima kinofobiju, strah od pasa. Uvijek se stisne uz mene kad prolazimo pored nekog psa, makar to bila i pudlica.
Džaba bili filmovi o Lesiju i krasne Čapekove priče o Dašenjki. Jedno vrijeme sam čak mislio nabaviti psa, premda nisam pobornik držanja pasa u stanu. Aber, čini se da je ovo sklapanje prijateljstva s Lolom bila visprena ideja. Već daje dobre rezultate. Do prije par tjedana bilo je nezamislivo da će Katja hrabro nositi pseće kolačiće pred Lolinu njušku. Nakon prvog upoznavanja, kod kojeg se nije znalo tko se više boji, sve je krenulo nabolje.
Radujemo se jutarnjim druženjima, proćakulamo malo s Lolom o vremenu i zdravlju. Ona zadovoljno pojede svojih pet kolačića i više ne trči za našim biciklom. Katja više ne stišče grčevito moju ruku kad se mimoilazimo sa psima.