Madam Boca von Propan (Gospođa Boca od Plina)

(02.04.2010)

Poslovni seminar u Croz‑u jučer je okončan. Šteta, baš mi se nekako omilio. Zadnjeg dana sam ručao u tamošnjoj menzi u društvu s kumom Božom koji u istoj zgradi izigrava šefa. Na pauzi me on odveo u svoje odaje da popijemo po jednu ljutu posavsku šljivu. I ne bi samo jedna.

Vratih se na seminar, uzeh od kolegice Nevene žvake Orbit da ne bazdim i prozujah zadnja dva sata seminara k’o bumbar. Svi rade vježbu 8.1, a ja otišao na 9.2. Napokon skužim i počnem se smijati naglas, opali me Nevena nogom po cjevanici da se kontroliram.

Pokupih Katju u vrtiću, nismo se niti presvukli, samo smo produžili na Jarunsko jezero. Oaza se nije još otvorila nakon zimske stanke, ništa od soka, piva i ćevapa. Nakon šetnje, skakanja, veranja, bacanja kamenčića i drugih radosti dođosmo umorni i gladni domu svome.

A sad će tata Neno skuhati najbolje Ledo knedle na svijetu. Voda u šerpu, šerpa na kolo plinsko, aber umjesto razigranog plamena pojavila se samo iskra iz Bugojna. Mala iskra požar skriva, ali ne može knedle skuhati.

Opsovah masno u špajzu da Katja ne čuje. Strujno kolo je u kvaru par mjeseci, a u kući dipl. ing. elektrotehnike koji jedva zna sijalicu promijeniti. Nisamneznamkakosamtajfakultetzavrsio!

Jebiga Katja, knedle ćemo sutra. Idem ja u Mlinara po pizzu i mafine. Sve nazočne pizze sadrže gljive koje Katja ne voli. Što ću, uzimam Slavonsku pa za stolom čeprkam prstima po tijestu i vadim šampinjone skrivene između sira, kečapa i kulena.

Danas se u autu s nama, na prednjem sjedalu, vozila Gospođa Boca od Plina. Punačka je i lijepo dotjerana i našminkana, netom sam je pokupio na benzinskoj. Nadam se, poštovana narančasta gospođo, da vam neće biti predugo čekati da završi proba Zagrebačkih mališana.

Izgleda da joj je bilo predugo, naljutila se. Kad smo došli doma ventil okrećem, ruke mi krvave, oči mi suze, ali gospođa ne popušta. Katja, idem ja autom po drugu gospođu ili ništa od knedli niti danas.

Nikad nisam punu plinsku bocu nosio niz stepenice s trećeg kata. Uvijek su bile prazne. Čudan osjećaj, nije mi se baš svidio.

Izlazi barba, gospodar plina, iz svoje kućice. Navijam iz petnih žila da ni on ne otvori ventil. Muška posla. Jupi! Ne može ni barba otvoriti. Veli, to je fabrički zatvoreno i donosi neka posebna kliješta s kojima najzad uspijeva pokrenuti ventil.

Za pola sata knedli s marelicama su gotovi. Katji četiri, meni šest. Smori ovo kuhanje, jedva čekam da se naša vrhunska kuharica vrati sa Dalekog istoka. Pari mi se da ćemo sutra, poslije Uskršnjeg koncerta Zagrebačkih mališana u Lisinskom, svratiti u neki restoran.