Tijekom mog osnovnoškolskog obrazovanja, moglo bi to biti pred kraj šestog razreda, majka Marija me na neku zaboravljenu foru nagovorila da se upišem u muzičku školu, u onu istu koju je moj mlađi brat već neko vrijeme pohađao učeći svirati harmoniku. Kad imaš 12–13 godina, već si prestar da možeš birati želiš li naučiti svirati gitaru ili klavir, i trebaš biti sretan ako te dopadne neko limeno puhalo. I tako sam se prijavio za klarinet i otišao na prijemni ispit.
Sjećam se dobro te audicije jer na njoj nisam imao ni zrnce uobičajene treme, uopće mi nije bilo stalo da prođem. Ušao sam u sobu kod profesora Marinka nemajući pojma što me tamo očekuje, a profesor, ni pet ni šest, zaželi da mu nešto otpjevam. Našao sam se u nezgodnoj situaciji, nisam uopće imao ideju koju pjesmu zapjevati svojim milozvučnim friškomutirajućim ranopubertetskim glasom.
Razmišljao sam dobrih četrdeset i osam sekundi, a onda počeo: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne...”. Ispočetka tiho i stidljivo, a onda sve hrabrije i glasnije. I baš sam se fino zalaufao na kletog dušmana kad me Marinko naprasno prekinuo. Onda je profesor nešto odsvirao na klaviru, a ja sam melodiju pokušao ponoviti glasom. Nešto se još tu kucalo i pljeskalo.
Uglavnom, sve to muziciranje nije dugo trajalo, i par dana kasnije saznao sam da sam primljen. Valjda nisam bio tako loš, ipak sam ja iz muzikalne obitelji. A možda se, kobigaznao, niko drugi nije prijavio da puše u klarinet. Rekao mi je poslije buraz da su me te jeseni nekoliko puta prozivali na satu solfeggia. Preko ljeta sam uspio ubijediti majku da poštedimo susjede dodatne kakofonije zvukova iz našeg stana i nastavio ganjati nogometnu karijeru.
Zbog klarineta nisam nikad požalio, preferirao sam druge instrumente i muzičke žanrove. U nekoliko navrata sam se uhvatio gitare, ali sam uvijek bio prelijen za mučenje oko stvari koje mi ne legnu od prve, odnosno za čije savladavanje treba zagrijati stolicu.
Prošlog tjedna moja osmogodišnja kći Katja bila je na prijemnom ispitu u muzičkoj školi smještenoj u neuglednoj žutoj zgradi tik uz Selsku ulicu. Koliko se sjećam, i ona prijedorska škola u kojoj je prije pohađala specijalnu školu bila je žute boje. Katja je danima bila uzbuđena zbog prijemnog ispita.
Obožava glazbu, a dugogodišnje pjevanje u dječjem zboru “Zagrebački mališani” sigurno je doprinijelo razvoju njenog sluha. Vazda nešto pjevuši, nabada note lupajući po svojim instrumentima, dječjim verzijama klavira i ksilofona.
Kada je napokon došao dan prijemnog ispita, probudila se u pet ujutro i nestrpljivo čekala popodnevni odlazak u žutu zgradu. Prema njenom opisu, audicija se nije previše razlikovala od moje. Red pjesme, red pljeskanja, red ponavljanja melodije.
Katja je bila jako ljuta na sebe jer nije odmah pogodila melodiju koju je profesorica odsvirala. Bila je uvjerena da neće proći. Prijavilo se skoro dvjesto djece, a primili su samo trećinu. Od te trećine, polovica, u koju spada i Katja, odabrala je klavir.
Nisu je primili, uzalud sam tražio njeno ime na popisu primljenih. Za nekoliko djece s popisa sam kasnije saznao da su upisana preko veze. Uobičajeno u našim krajevima, ljudi koriste veze za sve moguće situacije, od upisa u vrtić do rezervacije mjesta na groblju.
E jebiga, ja ne funkcioniram na takav način. Mnogo puta sam si mogao olakšati život nekom štelom, ali nikad nisam požalio zbog svoje tvrdoglavosti. Katja je bila jako razočarana, nije ju bilo lako utješiti. To je bilo prvo razočaranje u njenom životu.
Ajde, Katja ne plači, pa gro slavnih rockera nema nikakvu glazbenu naobrazbu. Ima još puno muzičkih škola u Zagrebu, ove žute nam izgleda nisu suđene.
Nije bilo puno vremena za tugovanje. U nedjelju je nastupala u Lisinskom na koncertu “Zagrebačkih mališana” povodom proslave 35 godina djelovanja zbora. Sve je super prošlo, pjevačka solo dionica uspješno je izvedena. Veću tremu imala je pred tročlanom komisijom iz Selske ceste, nego pred par hiljada ljudi u koncertnoj dvorani.
Sljedeći tjedan pokušati će se upisati u Glazbenu školu Ivana Zajca. Njasa je predložila saksofon, ja navijam za gitaru, ali Katja ne odustaje od klavira.