Čovjek jedva dočeka vikend da se najzad pošteno naspava i onda ga žena budi u subotnje praskozorje. Žena budilica je Njasa, a neispavani čovjek sam ja. 'Brzo ustaj! Krivo sam skužila poruku. Umjesto u deset moramo biti u Nedelišću u devet sati.' U mjestu u Međimurju, nadomak Čakovca, održava se natjecanje u gimnastici na kojem bi Katja trebala nastupiti ako stignemo tamo na vrijeme, što je vrlo upitno s obzirom da je preostalo malo više od sat vremena do početka gimnasticiranja.
U snenoj glavi mozak je procesuirao osnovnu formulu iz fizike za izračun brzine ako su poznati put i vrijeme. Ako krenemo za pet minuta i ako budem vozio prosječnom brzinom od 152 km/h, bez odlaska u boks po gorivo i pod uvjetom da ubodemo dvoranu iz prve, imamo teoretske šanse. Srećom Njasa i Katja su ustale ranije i za divno čudo one čekaju mene da se spremim. Obavim umivanje i pišanje, preskačem rutinsko jutarnje sranje. Par minuta kasnije startao je Grand Prix Nedelišće.
Clio se baš lijepo zahuktao, kad je malo prije skretanja za autoput iznenada pred njega iskočio mrski prometni policajac i počeo mahati s palicom na kojoj piše STOP. Zaustavljanje praćeno škripom kočnica trajalo je dovoljno dugo da izvrtim sve moguće crne scenarije. Kazneni bodovi, novčana kazna, oduzimanje vozačke..., sve je to kašalj od krepane mačke u odnosu na tragediju koja bi nastala kad ne bismo stigli na natjecanje.
Prvo je na redu zločesti policajac. 'Kakve su to kočnice, morate odmah u stanicu za tehnički pregled, vozili ste 115 km na sat, a dozvoljeno je 80.' Pokazuje brojke na displeju. Znam da malo blefira, pokušavam se izvući od bilo kakve dugotrajnije procedure. Imam sljedeći mjesec registraciju pa ću srediti kočnice, objašnjavam dobrom policajcu koji sjedeći u policijskom autu provjerava moje dokumente.
Sve znam, sve priznajem, na sve pristajem samo da mi kćerkica stigne na vrijeme u Nedelišće. Žurimo na natjecanje iz gimnastike pa sam stoga malo brže vozio. Gutam velike zalogaje svoga ponosa, ponižavam se moleći murjaka dok prstom pokazujem na glavicu koja nestrpljivo izviruje kroz prozor Renaulta. Dobri policajac kaže da je kazna hiljadu kuna, ali ako platim na licu mjesta onda je 250. Plaćam kaznu, a osjećam se kao da sam dobio na lotu. Ne čekam kusur, trčim prema autu i nastavljam utrku.
Kod Varaždina se upalila žuta lampica koja označava da su zalihe benzina pri kraju, ali smo je ignorirali i pred gimnastičku dvoranu u Nedelišću stižemo minutu do devet.
Nedelišće je naselje smješteno na ulazu u Čakovec. Na prvi dojam ovdašnji žitelji svojski se trude demantirati ime koje ga krasi. Po mojem slobodnom prijevodu Nedelišće je mjesto gdje ljudi ništa ne delaju/rade. Vrijedni Međimurci, na krilima olimpijske medalje koju je osvojio njihov sumještanin Filip Ude, izgradili su prekrasan sportski kompleks kojeg se ne bi postidjeli veliki gradovi.
U gimnastičkoj dvorani održavalo se natjecanje podijeljeno u tri turnusa. Katja je bila u prvom turnusu u kojem su se bodovale vježbe na četiri sprave: greda, parter, razboj i preskok. Šaroliko je natjecateljsko društvo. Ima tu dobro utreniranih klinaca kod kojih se odmah može prepoznati svakodnevni rad pod nadzorom trenera sljedbenika ruske gimnastičke škole, ali ima i malih gimnastičara koji jedva mogu napraviti salto unaprijed.
Ne očekujem previše od Katje, znam da sa jednim treningom tjedno nije u igri za visok plasman. Nije se nešto posebno pripremala za ovo natjecanje, tek prije tjedan-dva je saznala da je uopće izabrana u selekciju. Na prvoj vježbi odmah greda. Pala je s grede. No, dobro je, snašla se i odradila vježbu do kraja. Poslije je bilo puno bolje, pogotovo na parteru i razboju. Kad bi se specijalizirala za razboj mogla bi biti jako dobra u toj disciplini.
Domaćini Nedelišćanci su se potrudili oko organizacije. Proglašeni su najbolji takmičari, a svi sudionici su dobili sokove, sendviče i medalje za uspomenu. Katja se još neko vrijeme grizla zbog pada sa grede, a onda je na ručku kod bake u Varaždinu izgrizla nekoliko pohanih bataka i sve je bilo ok.
Na povratku u Zagreb natočili smo gorivo u Marofu, ugasila se žuta lampica na kontrolnoj ploči. No, onda je iz čista mira kod Brezničkog Huma prestao raditi brzinomjer i upalila se neka narančasta lampica koja nikad prije nije zasvijetlila. Kad smo ušli u Zagreb lampica se ugasila, a kazaljka mjerača brzine je iznenada oživjela.