Pravilo broj jedan u programiranju, poslu kojim se bavim preko dvadeset godina, glasi: produkcija je zakon, batina i bog. Na produkciji ne smije biti problema. Prije selidbe na produkciju programe treba detaljno testirati i dokumentirati. Produkciju treba najaviti, usklađivati, optimizirati, pratiti i povremeno rješavati nebulozne akrobacije korisnika, abende, errore, zagušenja i bugove svih fela. Eto, tako je to sa mojom poslovnom produkcijom.
Moja kćer Katja se bakće sa drugom vrstom produkcije – muzičkom. Po mom neskromnom sudu ta se riječ krivo upotrebljava u kontekstu omiljene mi grane umjetnosti. Radi se o tome da par puta godišnje učenici muzičke škole prezentiraju svoje sviranje pred svekolikom javnosti koju čine roditelji, bliža rodbina i profesori. Puno primjerenije bi bilo da se taj hepening zove prezentacija, koncert, izvedba ili npr. interni kako se to zvalo u doba kad je moj brat bio mali harmonikaš.
Kakogod, muzička produkcija je jednako važna kao i poslovna, temeljito se priprema i ovog tjedna predblagdanskog je sve podređeno njoj.
Moram priznati da nisam bio niti na jednom internom svoga brata. Bilo mi je više nego dovoljno što sam doma svakodnevno morao slušati dosadne etide. Mislim da niti tata Franjo nikad nije bio na Zokijevim koncertima. Sve je to majka Marija pokrivala. A dobar je bio buraz. prvak Bosne i Hercegovine, poslalo ga na Savezno u Beograd i tamo je neku nagradu osvojio. Poslije je batalio harmoniku, ali nije prestao primjenjivati temeljnu klasičnu muzičku naobrazbu svirajući druge instrumente, poglavito gitaru i bubanj. Godinama sam odlazio na sve koncerte njegovog najdugovječnijeg benda Kamo Sutra, možda zato što sam osjećao grižnju savjesti zbog nepohađanja internog sata.
E, zato niti jednu Katjinu produkciju nijesam propustio. A bogami nije niti majka Marija koja je sa istim entuzijazmom podržava najstariju unuku kao nekad mlađeg sina. Njasa je, mislim, sa jedne izostala, pravdajući se lošom isprikom da se za vrijeme produkcije nalazila u par hiljada kilometara udaljenom Bangladešu.
Kako uopće izgleda ta produkcija? Svaki put vrlo slično. Katja je živčana kao muha u pubertetu. Viče na nas, strahuje da će zakasniti i ne dozvoljava nam da je pratimo do koncertne dvorane. Mali svirači moraju doći na usviravanje koje počinje pola sata prije nastupa. Publika strpljivo čeka da je pozovu unutra.
Minutu prije početka stiže zadihana žena vukući za ruku desetogodišnju sviračicu klavira koja nastupa druga po redu. Majka crvena u licu mrmlja ispriku zbog prometa i parkinga dok curici svlači zimske cipele i obuva lakirane cipelice. Njasa i ja podsjećamo majku Mariju da stiša mobitel.
Na jednoj od prvih Katjinih produkcija mala Roza je svirala Mozarta i u pola svirke je gospođi iz drugog reda glasno zazvonio mobitel. Stuha se javila i počela glasno pričati. Doživjela je linč bijesnih roditelja, prošla je gore nego onih šest Splićana u Beogradu prije tjedan dana. Majka lakonski stišće gumb na mobu uz napomenu: 'Tko bi mene zvao'.
Klavirska produkcija kasni petnaest minuta. Najzad nas profesorica Nina poziva da uđemo. Baka/majka Marica sjeda naprijed, Njasa i ja uobičajeno u zadnji red. Na stolicama nas čeka papir A4 formata na kojem je isprintan program sa imenima svirača, kompozitora i naziva skladbi.
Tuce djece nastupa: jedanaest curica i jedan dječak. Počinje sa nižim razredima. Sedmogodišnjaci nabadaju po klavijaturi, ponekad ubodu neki dobar ton. Rijetko je tko opušten, većina djece ima gadnu tremu. Roditelj čije dijete svira snima nastup mobitelom i jedini ne plješće plitkim naklonima kojima počinje i završava kompozicija.
Na prvim produkcijama sam i ja imao tremu. Katja nikad do sad nije zajebala pa me više trema ne lovi. Šmizla je obično potpuno smirena jer istrese svu nervozu u autu dok se vozi na nastup od Knežije do Ilice. Tako je bilo i ovaj put. Katja je svirajući sedma po redu rasturila Hajdnovu sonatinu i sjela k nama u zadnji red.
Sve je bilo gotovo za manje od pola sata. Profesorica Nina je zaželjela roditeljima i djeci ugodne blagdane.
Neka djeca su dobila cvijeće od publike, a mi smo Katju odveli na čašćenje u obližnju birtiju. Taman smo naručili sok, čaj i dva Nikšićka kad se začula iritantno glasna melodija. Majka Marija je nakon par minuta kopanja po torbici uspjela pronaći svoj mobitel i javiti se. S druge strane je bio bivši harmonikaš, a današnji stric Zoki.
Bili smo mu jako zahvalni što nije nazvao par minuta ranije. Pari mi se da bi nastup one zadnje vunderkindice Helene, koja je tri godine pohađala privatnu muzičku školu, umjesto ovacija bio popraćen nemilim incidentom. 'Ah, krivo sam stisnula i umjesto da smanjim, pojačala sam ton', šeretski se nasmijala majka Marija i srknula čaj od metvice.