Ovaj dio ljeta, od početka jula do sredine augusta, između dva odlaska na more, čudno djeluje na mene. Pogotovo kad zavladaju vrućine, kao ovog tjedna. Nemam ništa protiv ljetnih vrućina. Ne smetaju mi čak niti u gradu, kad vrelina isijava iz asfalta. Čudan sam ja svat, volim uvjete ekstremne topline i hladnoće. Dok se svi žale i psuju meni je sasvim dobro. Garant će mi sudbina namijeniti neku pravednu kaznu. Smrznut ću se negdje u Sibiru ili skapati od žeđi u pustinji Gobi. Jedino mi je katkad tlaka raditi po ljetu. Teško mi se koncentrirati jer premalo spavam i previše pijem. Nisam mislio na vodu. Ne da mi se niti pisati crtice. Kako bi se moje pisanje crtice uopće moglo nazvati? Crtopis već postoji. Možda crticopis ili pisocrt.
Noćas moram pisati u mraku. Svi prozori u stanu su otvoreni i ako upalim svjetlo za tili čas će se soba ispuniti nervoznim noćnim leptirima. Nu, evo jedne crtice o današnjem danu koji je u biti već jučerašnji. Ionako je svako danas samo jučerašnje sutra. Uf, pretjerao sam s uvodom, sad ću morati puno pisati, jerbo nije red da uvod bude duži od ostatka crtice.
Dok vladaju vrućine najviše me zabavljaju razgovori s Katjom. Izvalimo se na krevet, obično pretresamo tekući dan i planiramo sljedeći. Red pitanja, red odgovora. Za subotu se planira izlet u Čateške toplice. Mali poklon za Katjin peti rođendan. Ludilo! Em su toplice, em su u inozemstvu. Nije bitno što nam treba manje od sat vremena od Knežije do tamo, Katja još nije bila preko granice.
Prije spavanja na redu je kratka geopolitička nastava o zemljama, stanovnicima, granicama, putovnicama... Pokazujem Katji putovnice. Njasina ima sto pečata, moja desetak, a Katjina je prazna. Eto, Katja, sutra ćeš dobiti svoj prvi pečat. Dobro, pričaj mi, tata, što sve ima u Čateškim toplicama. Nakon detaljnih opisa gusarskog broda, zamkova, tobogana, bazena i inih vodenih atrakcija Katja najzad tone u san.
Znao sam da će buđenje biti rano, ali u pola šest ujutro – to je fakat previše, bolje rečeno premalo. Koja sam ja budala? Palim dijete s pričama o ludim pustolovinama i onda se bunim kad zbog uzbuđenja ne može spavati. Njasa me spašava, pusta me da još malo odrijemam dok njih dvije doručkuju i spremaju stvari.
Nešto prije devet krećemo na put. Ne idemo autoputom, nego malim cestama, preko lokalnog graničnog prijelaza. Prolazimo kroz Mokrice, tamo sam, kad sam bio Katjinih godina, prvi put jahao na konju. Prelazak granice je bio brzinski odrađen. Hura! Prvi pečat ponosno se kočoperi u Katjinoj putovnici.
O samim toplicama mi se ne da puno pisati. Radije poslije stavim par slika koje vrijede sijaset riječi. Možda samo par zapažanja. Meni su toplice prilična katastrofa. Sva ta gužva, strka, pretopla klorirana voda... Ali woah, kad sam vidio kako Katja i njen prijatelj Roko uživaju, prestao sam biti cjepidlaka. Imaju Čateške toplice i neke svoje prednosti. Npr. odlično točeno Union pivo i zgodne Slovenke plavih očiju i kosah, sa svim tim pirsinzima i tetovažama.
'Tata, zašto ona teta ima čavao u pupku?' Nakon što smo isprobali sve vodene atrakcije, odradili smo čak i aqua aerobic, umorni i sretni vraćamo se u pregrijani zagrebački stan. Katja jedva gleda, ali ipak dok ležimo u krevetu traži da joj prepričam cijeli današnji dan.
Došli smo do prelaska granice, ustao sam da potražim pasoš i da još jednom pogledamo prvi pečat. Kad sam se vratio sa pasošem u ruci, Katja je blaženo spavala.