Šišanje i sanjkanje

(04.01.2011)

Ostala su mi tri dana godišnjeg odmora od prošle godine. Pogledah u novi zidni kalendar za godinu koja je netom počela i sočno opsovah triput (u3pm, jmmup, jtkikgi) kad vidjeh da, nakon što prođu Tri kralja, sljedeći praznik stiže tek krajem aprila, a Prvi maj pada u nedjelju. Dugo je čekati sto i kusur dana.

Odlučih iskoristiti ta jebena tri dana, spojiti ih s Tri kralja i priuštiti si mali zimski odmor.

Katja je sva sretna – ne mora ići u vrtić u doba kad je većina njezinih prijatelja doma ili negdje na skijanju. Ljeti je lako osmisliti dan pun raznolike zabave i ugodnog odmora. Ali što raditi zimi? Zimske radosti, naravno. Nećemo valjda cijeli dan sjediti doma dok vani tlo prekriva dva i pol centimetra snijega.

Njasa je prije odlaska na posao digla buku poput krda prerijskih bivola, ali Katja i ja se nismo dali smesti u spavanju. Oko devet je Katja otišla u dnevnu sobu gledati Winksice i Jelenka. Skuhao sam čaj i hrenovke, narezao sir i kruh.

— Katja, mogli bismo danas na sanjkanje.
— Jupi! Idemo na Sljeme!
— Mama se odvezla autom na posao. Dok dođemo tamo, past će noć ako idemo javnim prijevozom.
— Onda idemo na nasip.
— Može. Prije toga idemo kod frizerke Lidije na šišanje. Šiške ti padaju u čaj.
— Ali samo šiške i vrhove.
— Okej.

Vodim Katju na šišanje. Bolje reći, ona vodi mene jer je stiglo vrijeme za moje zimsko šišanje. Obično se šišam dva puta godišnje – početkom i sredinom godine. Nikad nisam volio ići kod frizera: užasni časopisi i isforsirani razgovori.

Zato sam smislio taktiku – povedem Katju, frizerka čavrlja s njom, i sve je puno manje zamorno.

Katja je prva gotova za pet minuta. Sjeda na stolicu pored moje i sa zanimanjem gleda kako mi frizerka s mašinicom struže zaliske. Nikad nisam skužio ove cjenovnike kod frizera. Iako se sa mojom dugom kosom žena namučila pet puta više nego s Katjinom, cijena mog šišanja je deset kuna manja.

Jebiga, šišanje za muškarce 40, a za žene 50 kuna. Pravilo je pravilo – taman da na šišanje dođu, ruku pod ruku, ćelava tifusarka i zarasli neandertalac.

Vraćamo se u stan, oblačimo kompletnu zimsku opremu i odlazimo u šupu po sanjke. Već sam rekao da su u Zagrebu pala dva i pol centimetra snijega. Valja svaki nanometar iskoristiti.

Hodamo, uskafandrana Katja i ja, ruku pod ruku prema nasipu savskom. Zimska služba je temeljito obavila posao. Desno rame mi žuljaju sanjke, i tek kad stignemo na nasip, spuštam ih na polubijelu stazu.

Snijeg je tek djelomično prekrio kamenčiće i travu, ali pokušavam Katji priuštiti radost jurnjave po snijegu. Stružu sanjke, frcaju kamenčići. Nema predaje. Iskoristi ono što imaš.

Uskoro se veselo spuštamo niz zeleno‑crno‑bijele padine i vješto izbjegavamo krtičnjake. Nakon par spuštanja, Katja je stekla dovoljno samopouzdanja za samostalnu sanjkašku karijeru.

Dva sata su proletjela. Sjaj u očima, rumenilo na obrazima, šmrklji u nosu.

Krepani, mokri, blatnjavi, smrznuti, sretni… stigli smo obići i sve sprave na pustom dječjem igralištu kod Boćarskog doma. Vučemo se doma, sanjke i mi. Krijepe nas prvo vrući čaj, a onda podgrijana sarma.