Crveni ručnik sa reklamom sportske kladionice Supersport prebacio sam preko male stijene koja remeti sklad oblutaka skozanjske plaže. Naslonih se na stijenu u nekom poluležećem položaju i pokušavam pisati. Rukama mokrim od mora, iz kojeg sam maloprije izašao, smočio sam blok u koji pišem crtice. Nešto me žulja ispod kralješka sedmog, ali ipak nedovoljno da bi me natjeralo na promjenu položaja. Ipak skupih snage da ispod glave stavim Katjinu rukavicu za plivanje roze boje sa slikom nasmiješene Barbike.
Iznad mene prekrasno modro nebo. Bilo bi potpuno bezoblačno da nije jednog oblačka u obliku kifle, točno iznad mene. Lagano puhnem prema njemu i oblačak se izdužuje i rasplinjava. Zatvorih oči i još jednom puhnem poput djeteta koje gasi svjećice na rođendanskoj torti. Za par trenutaka otvorim oči. Oblak je nestao. Supersport, ne moram više puhati.
Plaža iznad naše kućice je skoro pusta, tek na suprotnom kraju prebrojih tri žene i dvoje djece. U morskom vidokrugu dva kupača, onaj s maskom na glavi povremeno zaroni. Njasa peče šnicle za ručak. Katja se otišla pokakati u kućicu. Dugo je nema, valjda je ostala da Njasi pravi društvo.
Jutros smo dugo spavali. Cure do devet, ja skoro do deset uri. Sinoć smo se oko ponoći vratili sa Jelse, bili smo na fešti vina, no glavni razlog našeg kasnog ustajanja je taj što smo ostali bez naše male budilice Irmice koja sad zvoni u Zagrebu. Dva tjedna smo dijelili kućicu sa Zokijem, Mašom i njihove dvije curice: Tonkom (3) i Irmom (1). Potonja se budila u praskozorje pa smo i mi dizali obično između sedam i osam. Ima to svojih prednosti, pošteno smo iskoristili dan, ali nije loše priuštiti si malo više lijenčarenja, pogotovo što se našem odmoru na otoku Hvaru uskoro bliži kraj.
Na trenutak prekinuh pisanje jer na plažu upravo izlazi naša susjeda Poljakinja koju zovemo Pamela zato što liči na Andersona. Pamela posjeduje dva mala derana, odraslog tipa čiju funkciju je teško odrediti i krasnu guzu koju ponosno ističe u tangama. Dolaze i moje cure na plažu, sva sreća da na glavi imam kapu šiltericu koja prikriva moje buljenje. Idemo na grupno poljsko-hrvatsko kupanje.
Pola sata kasnije opet močim blok. Prošlu noć je puhala bura, palo je i nešto kiše. More i zrak su se fino pročistili. Mislio sam da će i more malo osvježiti, ali ništa od toga. Loša vijest za mene, dobra za moje cure. Njasa je otplivala prvu od svojih osam dnevnih ruta do rta i natrag. Katja i ja smo guštali u plićaku.
Šmizla briljira. Više u more ne nosi papuče i rukavice. Ne samo da solidno pliva, nego se opustila i počela pomalo roniti. Zaroni pet sekundi i onda dok dolazi do daha isprekidano priča kako se družila sa ribicama i morskim zvijezdama. Dogovorih se s Katjom da ćemo ići uskoro u berbu smokava. Pamela ponovo ulazi u more. Kreativna pauza.
Oko jedan, po najvećoj vrućini, Katja i ja krećemo u smokve. Obično se smokve beru ujutro, ali dugo se spavalo jutros. Treba se pobrinuti za desert nakon Njasinih šnicli. Penjemo se po prašnjavom putu, a potom se po trnjem obraslim suhozidima probijamo do kržljavih smokava. Ničeg se ne bojimo, od svih opasnosti nas štite Helf bomboni.
Zadatak je obavljen, zalihe smokvi su obnovljene, pride smo nabrali i rukohvat lavande za ukrasiti stol. Zaslužili smo prije ručka pošteno kupanje. More je danas stvarno posebno lijepo. Vjetrić pirka od obale prema pučini i čini more blago namreškanim. Plivam nazad ka obali. Izmjenjuju se plave i zelene nijanse, svjetlucaju kristalići tik iznad morske površine. Iznenada me po licu nježno pomiluje nestašni valić.