Poludjela kći moja jedina za Smogovcima. Dođe Katja iz škole, nešto čalabrcne na brzaka, napravi zadaću za sutra pa sjedne za monitor i omađijana pogleda barem dvije epizode dječje serije snimljene prema romanu Hrvoja Hitreca, u kojoj se prikazuju avanture braće Vragec u zagrebačkom 'naselku' Pešćenica. Poslije gledanja strastveno prepričava sadržaj i bombardira me pitanjima.
Morao sam po netu iskopati podatke o svim glumcima. Surova stvarnost ražalostila je moju curicu. Trideset godina nakon snimanja serije stariji glumci su većinom u vječnim lovištima, pa čak i neki mlađi za koje se to ne bi očekivalo. Eto nema više Crnog Jacka (Slavko Brankov), a i moj najdraži lik Nosonja (Đorđe Rapaić) je već odavno riknuo, ovaj put zaozbać.
Katjino najčešće pitanje glasi koliko klinci koji su glumili u seriji danas imaju godina i onda se začudi kad joj kažem da su to moji vršnjaci. Teško joj je palo kad je saznala da su mnogi Smogovci odavno prekinuli glumačku karijeru i da se bave drugim, puno manje atraktivnim zanimanjima. Bongo radi na benzinskoj, Buco je tehničar na HT-u, a Marina profesorica na faksu. Braća Mirković (Cobra i Dado) donekle spašavaju stvar.
Elem, drago mi je da Katja voli Smogovce, zgodna je to serija. Doduše, devedesetih je snimljen katastrofalan nastavak o Smogovcima u Domovinskom ratu koji je pokvario ukupni dojam. Žalosno mi je bilo gledati kako se nekoć omiljeni dječji autori Kušan i Hitrec pod stare dane srozavaju tako nisko da ubirući političke poene izigravaju velike Hrvate i skrnave omiljenu seriju nemuštom domoljubnom patetikom.
Na porti Osnovne škole Matije Gupca se u svako doba dana može vidjeti teta Dragica. Starija žena malene glave i neproporcionalno krupnog tijela, podsjeća me na figuricu iz Čovječe ne ljuti se. Ima formalnu funkciju podvornice, a u zbilji utjelovljuje dobrog duha, školskog zaštitnika.
Bez obzira na vremenske prilike, vazda obučena u crnu kotulu i bijelu majicu kratkih rukava, sa mobitelom u ruci i vječitim osmijehom na licu, dočekuje generacije učenika i njihovih roditelja. Ima fotografsko pamćenje, zateklo me kad sam drugi dan škole došao po Katju, a Dragica je nonšalantno nazvala na mobitel i izdala zapovijed da se spremi Katja iz prvog a razreda. Mislim da svih šesto i kusur učenika zna po imenu.
Prošlog proljeća čavrljao sam s Dragicom čekajući da Katja izađe iz boravka, i onda mi je ona iznenada samouvjereno rekla:
- Zapamti što ću ti sad reći. Tvoja Katja će biti glumica, ima nešto posebno u sebi.
- Ha, vidjeti ćemo, rekoh ja, ne baš sretnim glasom.
U Katjinom razredu pola ženskog dijela razreda bi htjelo glumicama postati. Jedva čekaju četvrti razred da se upišu u glumačku družinu kod učiteljice Marine.
Prateći Katjino odrastanje sjećam se svog i vučem meridijane i paralele. Bio sam tek malo stariji od Katje kad me nakon briljantnog izvođenja Našeg vođe, pjesme Vladimira Nazora (i danas pamtim te stihove) na školskoj priredbi, prebacilo iz recitatorske u dramsku sekciju.
Dobio sam jednu od važnijih uloga u školskoj predstavi. Otprilike je to išlo ovako: mi, mali glumci smo činili kao neki orkestar, svatko od nas je imao instrument i trebao je nakon izgovorenog teksta kratko zasvirati u isti. Bubnjar bi izgovorio: ja ću bubnjem zabubnjati, gitarist: u gitaru ću zasvirati, trubač: trubom ću zatrubiti...., a mene je zapalo da budem ovaj potonji trubač.
Uvalili su mi neku prastaru tešku trubu iz koje niti nakon stotinjak pokušaja nisam uspio iscijediti ton. Nakon što isto nije uspjelo učiteljici koja je vodila dramsku odustali smo od te rabote. Završna predstava se izvodila u sportskoj dvorani Mladost pred velikom auditorijem. Tamo je bio i neki orkestar limeni, čijeg je trubača učiteljica zamolila da odsvira ton kad ja u svom performansu prislonim trubu na usta.
Normalno da je lik zajeb'o. Odverglam svoj tekst, izgovorim finalnu rečenicu, prislonim trubu na usta kad ono muk. Beskonačno je trajalo tih par sekundi dok na scenu nije stupio sljedeći mali muzičar. I tako je neslavno propala moja glumačka karijera.
- Ajd' dobro Katja, da vidimo kakva ćeš biti glumica? Zamijeniti ćemo uloge. Ti ćeš biti tata Neno, a ja sam Katja tinejdžerka. Imam petnaest godina i vraćam se rođendana sat vremena nakon dogovorenog roka, pušila sam cigarete i malo sam pijana jer sam popila jedno pivo. Otvaram vrata, pomalo teturam sa glupim smiješkom na licu:
- Bok stari, kaj ne spavaš?
Katja tata pravi ljutitu facu i slijedi bujica riječi.
- Pa gdje si ti do sad? Što smo se dogovorili? I smrdiš na duhan! Nisi valjda pušila?
- Nisam tata, to su drugi.
- Dođi ovamo! Puhni! Ajme, smrdiš i na pivo. Nisi valjda pila alkohol?
- Samo jednu čašicu radlera.
Slijedi nova prodika. Jedva suzdržavam provalu smijeha. Katja uživljena u ulogu dolazi do stola u blagovaonici i poteže iz čaše dobar gutljaj crnog vina koje Njasa pijucka dok radi nešto za posao. Pravi gadljivu grimasu i predstava se naprasno prekida.
- Dobra si Katja, malo si se čak previše uživjela u ulogu. A i mislim da neću biti tako strog kakvim si me odglumila.