Strah od javnog nastupa

(27.01.2012)

Skeniram dijagram ljudskih strahova koji su pametni učenjaci nacrtali na temelju opsežnih istraživanja. Statistika kaže da se ljudi najviše boje letenja, smrti, bolesti, dubine, visine, financijskih problema, insekata…

Trenutno se mogu sjetiti samo jednog straha svog, nasušnog i prestrašnog, i taj je gori od ovih nabrojanih kad se zbroje i stave na kvadrat – strah od javnog nastupa. Jebiga, nikad neću uzeti onaj milijun novčanih jedinica na nekom od brojnih kvizova, džaba moje eruditsko znanje.

Prošli tjedan borio sam se s tim strahom, i to izravno u neprijateljskom brlogu – zgradi Hrvatske televizije na Prisavlju. Moja borba totalno je beznačajna u usporedbi s onom koju desetogodišnja djevojčica Gorana vodi sa zloćudnim tumorom na mozgu.

Srećom, Gorana je u fazi oporavka i, ohrabrena uspješnom operacijom, poželjela je zapjevati sa svojim omiljenim dječjim zborom – Zagrebačkim mališanima.

Moja kći Katja već dvije i pol godine pjeva u tom zboru. Rado ide na probe i, za razliku od mene, nema fobiju od javnog nastupa. Naprotiv, uživa u pojavljivanju na televiziji i obožava gledati snimke svojih nastupa.

Bila je presretna što je odabrana za emisiju Misija zajedno, koja se emitira u udarnom terminu HTV‑a.

Nonšalantno sam pristao odvesti Katju na Prisavlje, računajući da ću negdje uz pivce gledati rukomet dok emisija traje. Ali avaj! Saznajem da roditelj u pratnji djeteta mora ostati u studiju cijelo vrijeme, lijepo se ponašati i aplaudirati kad mu se kaže.

Ajme meni! Što ću ja tamo sa svim tim mamama, bakama i penzionerima plaćenima za statiranje?

U hipu smišljam pakleni plan. Nije bilo teško nagovoriti svoju majku Mariju da me zamijeni. Mama voli gledati Mališane, a usput će joj sigurno rapidno skočiti ugled na plesnim večerima penzionera u mjesnim zajednicama na Savici i Peščenici.

Na televiziju smo morali doći gotovo tri sata prije početka emisije. Mališani u crvenim uniformama skakuću po predvorju – sedamnaest curica i jedan dečko. Curice su stale u krug, lupaju se po rukama i pjevaju Donmacaronsonfero. Dečko zbunjeno stoji sa strane.

Nije tako loše na televiziji. Ljudi su ljubazni, atmosfera opuštena. Pijemo jeftinu cugu i gledamo rukomet. Mališani odlaze na probno snimanje, a ja, čim utakmica završi, ostavljam majku u studiju i odlazimo doma u miru pogledati Katjin nastup.

Prilog s Goranom i Mališanima posljednji je na rasporedu pa Njasa i ja vrijeme kratimo tražeći u kadrovima majku Mariju.

— Ha, eno je! U zadnjem redu, u zelenoj vesti, ispod kamere.

Katja je ustala prije sedam ujutro, a sada je već devet navečer. Znamo da je višesatno čekanje bilo naporno i nadamo se da će šmizla sve to izdržati.

Najzad počinje prilog o Gorani – kratka reportaža uključuje i nekoliko kadrova s probe održane u petak trinaestog. Emisija sada ide uživo. Kamera hvata Katju nasmijanu kako plješće u prvom redu zbora. Pada nam kamen sa srca.

Voditeljica pita Goraninu majku ima li njena kćer još neku želju, osim pjevanja s Mališanima.

— Da, Gorana želi psa.

Njasa mi dobacuje uplašen pogled jer Katja još uvijek ponekad osjeća strah od pasa, a kako to obično biva u ovakvim sladunjavim emisijama, odnekud se pojavio pas u košari.

Srećom, nije neka mrcina, već malo, bijelo, čupavo klupko. Voditeljica ga nosi prema Gorani, a Katja, umjesto da ustukne, prilazi i pomiluje ga. Njasa i ja smo u ekstazi.

Najzad dolazi red na pjesmu. Koreografija je odrađena kao po špagi, silne probe nisu bile uzalud.

Odjavna špica prekida pjesmu. Trčim kroz stubište do auta i desetak minuta kasnije čekam baku i unuku ispred zgrade HTV‑a. Obe su sretne kao grlice.

— Ajmo na sladoled! — nema veze što je zima i što je ovako kasno.