Nije bilo greške. Katja se probudila prije sedam i uvukla se u moj krevet. Rano buđenje je bilo duplo zagarantirano. Em je vikend, em je nastup. Katja se vazda budi ranije na dane važnih zbivanja: javnih nastupa, rođendana, putovanja .... Stisnula se uz mene, rekla da neće ništa pričati i izdržala pune 43 sekunde.
- Tata, mogu li odmah obući uniformu za nastup?
- Ne može, poslije doručka.
- Tata, zašto moramo nositi bedž ?
- Da se zna koja ti je prednja strana.
Nakon doručka osvrnem se oko sebe i lakonski zaključim da bi trebalo malo ublažiti nered i učiniti stan prohodnim. Pospremaju se kreveti, pere se suđe, Katja sprema igračke. Uskoro počinju pripreme za nastup. Upomoć! Nekako navlačim Katju tamnoplavu suknju i crvenu košuljicu, ali nikako ih uskladiti. Nije dobro kad previše visi, nije dobro kad je sve unutra. Okolovratna mašnica me ubija, nikako da je pravilno zakopčam. Sva sreća da je moja petogodišnjakinja strpljiva.
Na red dolazi frizura.
- Danas predlažemo dva specijaliteta vrhunskog frizera po imenu tata Neno. Možeš birati: konjski rep ili kikice?
Uf, dobro je da Katja bira rep jer smo knap s vremenom. Repić traljavo ispada pa ga učvršćujem još jednom gumicom. Sad je bolje. Jebiga, znam da će ostale članice iz dječjeg zbora Zagrebački mališani doći sa svim mogućim ukosnicama, šljokicama i pomno sređenim frizurama, ali to ostavljamo za 25.04. kad je glavni koncert u Lisinskom. Do tad će se vratiti žena, majka, putnica Njasa iz daleke Kine.
Jurimo autom na Kaptol, zborno mjesto zbora je tamošnji šoping centar. Praznici su počeli, nema gužve u prometu i stižemo na vrijeme. Zagrebačke mališane natiskalo na malu pozornicu, oko njih se guraju ponosni roditelji, bake, djedovi ... Svi snimaju mobitelima, fotoaparatima, kamerama. Moraš imati nešto od toga u ruci ili si sumnjiv. Okidam i ja par slika mobitelom.
Počinje koncert. Inače, ne preferiram nastupe uz matricu, ali djeci se može oprostiti. Jadna djeca, imaju toliko koreografije da ne stignu niti usta otvarati. Na Katji se vidi napredak, sve je sigurnija. Nastup traje oko pola sata i onda naporna voditeljica forsira glupu igru – tko će prije prenijeti jaje u žlici na zadanoj dionici. Stariji mališani kolutaju očima, mlađi se trude. Dijele se slatkiši u obliku jaja i zečeva kapom i šakom. Gužva, strka, pomama. Katja nezainteresirano kulira, baš mi je drago.
Podzemne garaže su mi noćna mora, ovaj put su postale i dnevna. Zaboravih na kojem sam nivou parkirao auto. Za divno čudo naslijepo ga pronalazim na -1 nivou jer je tamo stao lift, a bio sam siguran da sam ga ostavio na -2.
Vodim Katju na ručak u Mcdonalds. Drugi put smo tamo u njenih nepunih pet godina. Skoro smo jedini gosti pa opušteni i zadovoljni veselo čavrljamo s zaposlenicom Jelenom i uz Happy Meal razmjenjujemo dojmove sa nastupa. Poslijepodne provodimo u parku. Vježbamo vožnju romobilom. Rolanje Katji ipak bolje polazi za nogom.