Katja je imala sedam mjeseci kad joj je u februaru 2006. godine niknuo prvi zubić. Jedinica dolje desno prva je izbila, pet godina kasnije rasklimala ju krafna na Samoborskom fašniku. Trpjela Katja klimavi zub skoro dva tjedna, a onda ove subote zauzela pozu narodnog heroja:
- Tata, možeš li mi izvaditi zub ?
- Mogu, samo jesi li sigurna da to želiš? Malo će boljeti.
- Nema veze.
- Biti će i malo krvi.
- Nema veze.
- Ajd' dobro. Zini što jače možeš.
Lijevom rukom pridržavam bradu svoje jedinice dok hvatam njenu jedinicu između palca i kažiprsta desne ruke. Kratki trzaj i zubić je vani. Katja nije izustila ni glasa. Začuđeno gleda u sitni biser čiju bjelinu skrnavi kapljica krvi kod korijena. Jezikom pažljivo prelazi preko mjesta na kojem je do maloprije bio zub i onda trči u hodnik do ogledala. Ponosan sam na njenu hrabrost, pomalo i na svoje zubarsko umijeće.
- Bravo Katja, bila si jako hrabra.
- Hoće li mi večeras doći Zubić vila ?
- Da, sigurno će doći dok ti budeš spavala.
- Što će mi donijeti ?
- Neki lijepi poklon. Možda novčiće ili bombone.
Nemam pojma koju valutu preferiraju vile, ali nekako mi ne priliči da to bude domicilna kuna. Odlazim do dućana i obilazim police sa slatkišima. Nažalost, nema čokoladnih zlatnika pa kupujem hrpu lizalica, bombona, čokoladica..... Zalihe su dostatne za još nekoliko mliječnih zubi. Navečer odlazim u Špansko, spontano se dogovorila cuga s ekipom. Ne smijem se zgaziti i zaglaviti u kafani jer me čeka noćni domaći zadatak.
Revnosni tata Neno je doma već oko jedan. Moje cure blaženo spavaju. Pripita Zubić vila se nečujno šulja prema Katjinom krevetiću, zavlači ruku ispod njenog jastuka i uskoro napipa kutijicu u obliku srca. Vadi iz nje zubić, a ispod jastuka stavlja svoje darove.
Liježem u krevet, odjednom noćnu tišinu prekida cvrkut ptica. Blentave ptice pjevaju u dva ujutro na prvi dan proljeća. Cvrkut me uspavao, uzvici sreće i veselja su me probudili ujutro.